Zvezda Vuka Isakoviča
iz romana Seobe Miloša Crnjanskog
Beskrajni, plavi krug. U njemu zvezda.
Ove dve rečenice su po mnogim kritičarima najlepše u istoriji srpske literature. Za Vuka Isakoviča beskrajni plavi krug može da predstavlja svet, a zvezda može da bude Rusija.
Ratovanje Vuka po Evropi za strane interese i pod tuđim naređenjima nije moglo dugo da ga zadovolji. Dok je bio mlađi, pun energije i nemirnog duha, dok ga nije držalo mesto, Vuk je bio spreman i voljom i snagom da luta po raznim zemljama, vodeći svoje ljude i boreći se naizgled za tuđe interese, a u stvari se borio za Srbe, za njihov bolji položaj, kao i za svoj čin potpukovnika. Vuk je imao ugled kod svojih starešina i možda bi i dobio taj čin da je prešao u katoličku veru. Međutim, njegov san i krajnji cilj bila je Rusija. Rusija je za njega bila država u kojoj bi se skrasio zajedno sa svojim narodom. Ona je bila centar pravoslavlja, tamo su bile najveće i najlepše crkve i Rusija je kao jaka vojna sila mogla da zadovolji i njegove vojničke prohteve i da tamo ostvari još zapaženiju vojnu karijeru.
Vuk Isakovič nije nastavio put svog oca trgovca, kao njegov mlađi brat Aranđel. Trgovina ga nije zanimala, već samo uzbudljiv život i dobar provod. Da bi se smirio otišao je u vojsku i pametan i ambiciozan napravio je lepu karijeru. Bio je vođa slavonsko-podunavskog puka što mu je mnogo značilo. Njega nije mogla trajnije da ispuni njegova žena Dafina kojom se oženio na nagovor brata, i vojska i ratovanje su mu pružali izgovor da ode od nje. Međutim, svoju decu je iskreno voleo i bio je svestan da oni zapravo nemaju prave roditelje koji bi se brinuli o njima.
U vojsci, za vreme bitaka bio je sav u njima, a putujući dalje, a ne znajući ni zašto ni zbog koga, bio se predavao mislima. I uvek je tema bila Rusija. To prostranstvo i taj mir koji bi našao tamo za sebe, svoju porodicu, svoj narod, sve češće su ga obuzimali kako je bivao stariji i umorniji. Tamo bi mogao živeti bolje i srećnije – bio je siguran u to. Kao veliki pravoslavac i Srbin nije video sebe u Austriji ili Nemačkoj, niti je mogao da ostane pod Turcima i njegova sve veća želja, njegova zvezda u tom beskrajnom sivilu koje ga je okruživalo bila je Rusija. Svoj krajnji mir tražiće i naćiće tamo.
Vremenom, sve više je shvatao da mu je život prošao izvršavajući tuđa naređenja, u lutanju i seobama. Takav način života mu postaje besmislen, uzaludan i u njemu ne vidi svoj cilj. Ostareo, umoran, razočaran, sa prazninom u duši osetio se izgubljenim u beskrajnom krugu koji ga obavija. Jedino mu je ostala ta zvezda, jedina nada, misao o uzvišenoj Rusiji u koju će jednoga dana otići.